Bolji put

  Ne dogode se često knjige koje u vama mogu istovremeno dirnuti ono što ste proživjeli i ono što ste nekada pročitali ili poslušali, a što se duboko upisalo u vas. Toliko duboko da ste ga s vremenom počeli osjećati svojim. „Duž oštrog noža leti ptica“ za mene je takva knjiga. Dok sam je čitala, kroz glavu su mi konstantno prolijetale ptice iz meni jedne od najdražih pjesama Laurie Anderson „Početak sjećanja“. Riječ je o pjesmi nastaloj na osnovu kratkog zapisa iz Aristofanove komedije „Ptice“, koji govori o vremenu prije ljudi i prije ovoga svijeta. U tom prapočetku postojale su samo ptice koje su neumorno letjele prazninama. Sve dok jednoj od njih, malenoj ševi, nije umro otac. Kako nije bilo Zemlje, niti bilo kakvog tla na koje bi ga spustila, malena ševa je pokopala njegovo tijelo u zadnji dio svoje glave. I eto, tako se rodila ideja pamćenja. 

            „Duž oštrog noža leti ptica“ napisala je jedna od najvažnijih bh. pjesnikinja i prozaistica Tanja Stupar Trifunović. Riječ je o njenom trećem romanu, kojeg je 2024. godine objavila beogradska „Laguna“. Iako volim i njene prethodne „Satove u majčinoj sobi“ i „Otkako sam kupila labuda“, mislim da je posljednji roman njena najzrelija i najzahtjevnija proza u kojoj je autorica vrlo uspješno ispreplela dvije velike tematske jezgre: djetinjstvo u ratu i nasilje nad djevojčicama/ženama. Radnja je smještena u malo dalmatinsko selo tokom rata 1990-ih, u kojem žive desetogodišnja Vanja i nešto starija Milena. Vanja je u selo stigla kao izbjeglica iz grada, dok je Milena tu otkako zna za sebe. Njih dvije su i glavne junakinje romana, o kojima nam s distance od 30 godina pripovijedaju Vanjina sjećanja. 

            Vanja prije svega to vrijeme pamti kao vrijeme čekanja. Dok selom „svuda lete ptice“ (strana 8.), ona i njen mlađi brat čekaju da cijela ta zbrka koju baš i ne razumiju stane, pa da se vrate u grad starom životu. Milena, opet, čeka na majku koja će doći po nju i povesti je sa sobom, gdje će konačno početi njen bolji, pravi život. U tom čekanju, Vanja s bratom smišlja pjesmicu. Na kraju, ona ispadne ovako: 

“Duž oštrog noža leti ptica 
mrdneš li ode prst 
zato ti stisak mora biti čvrst” (strana 19.).

I ona nam, zapravo, kaže sve što možemo znati o tom sudaru brutalnosti i surovosti rata s krhkim dječjim svijetom. Sudaru koji pokreće zbivanja u romanu, a koji je ujedno i ono čvorište oko kojeg se često plete antiratna književnost. Vanja i njen brat su bili suviše mali (premda ni mnogo veći i zreliji to baš nisu znali) da shvate šta je tačno rat, ali su osjećali da se nešto krupno oko njih i u njima mijenja. Dolazak u selo, reći će autorica, značio je i kraj dječije naivnosti i razmaženosti. Za to više, naprosto, nije bilo prostora. Očevom odlukom da napuste grad i presele kod njegovih roditelja među zidove jedne kuće sabile su se tri generacije, iz koji su vrlo brzo počeli kuljati oni mali, privatni ratovi, koji uglavnom traju mnogo duže od velikih. More kao izvor dječije radosti, postalo je tuđe i daleko, iako ga se i dalje moglo vidjeti s prozora. U selo je stigla vojska i sa sobom donijela napetost i zebnju.            

            Međutim, nije rat jedino zlo. Na kraju, nijedan rat se ne desi tek tako, ni iz čega. Tanja Stupar Trifunović je toga itekako svjesna, pa čitaoce već u prologu suočava s pitanjem – gdje se nalazi to sjeme okrutnosti? Nije li ono začeto s postankom ljudskoga roda? Koristeći se određenim uopštavanjima (selo je „tek selo“) autorica nam želi poručiti da se sve to moglo događati nekad i negdje drugo. I što je još važnije, ne bi došla do odgovora na gore postavljena pitanja, ona cijelu priču podiže na plan mističnog i arhetipskog. Pa se tako, u jednom od opisa sela, kaže: „Previše je tiho i vrijeme prolazi sporo, noću po selu hodaju aveti i vile, možeš naići na nešto na što ne treba, nešto od drugih svjetova, i onda poslije hodaš tuđ, odsutan i začaran…“ (strana 9). Mene je to jako podsjetilo na sličan postupak Olge Tokarczuk u knjizi “Pravijek i druga vremena”. I „selo“ i „Pravijek“ nalaze se blizu raskršća s drugačijim svjetovima, pa je logično da u njima živi i poneko ko je u dosluhu s njima. Kod Tokarczuk je više takvih likova, među kojima se ipak ističe Ruta koju je autorica nedvosmisleno izgradila na mitu o Persefoni. Ja sam, opet, odjeke tragične grčke božice koja živi između dva svijeta, konstantno pronalazila i u plavookoj djevojčici Mileni. „…Mileninu maštu je hranila vjera u čuda, u njenoj glavi granice mogućeg i nemogućeg bile su drugačije raspoređene neko kod drugih..,“ (strana 24.). Zbog toga joj selo nije bilo naklonjeno, kao ni Vanja s kojom se htjela družiti. Njena sudbina tragičnija je od Persefonine i utoliko što ona nije imala majku koja će prevrnuti i nebo i zemlju u pokušaju da je spasi i zaštiti od zla. Njena majka je davno otišla u grad, a nju je ostavila više na nemilost nego na milost nesretnoj babi. Milena je junakinja s kojom shvaćamo, da ne počinju sva zla s ratom. Njen se svijet nije prevrnuo naopačke, jer je počeo rat. Ona je nasilje i mušku surovost već bila upoznala (seksualno ju je zlostavljao Bogoljub, babin nevjenčani muž), pa kad se rat kao bog smrti pojavio (u liku vojnika Milana) došao je tek da dovrši posao. 

            Za sve one koji nešto čekaju, vrijeme sporo ide. Utoliko više ako su djeca. Ta sporost i lijenost karakteristična je za roman sve do smrti Vanjinog oca. Rat je već bio odmakao, vojsci su trebale nove snage. Tako je došla i njegova mobilizacija. Nekoliko puta je dolazio kući na kratko odsustvo. Bio je depresivan i ko zna šta mu je sve prolazilo kroz glavu. Možda je preispitivao i svoju odluku da s porodicom napusti grad, ko zna. Niko nije saznao, jer zadnji put kad je otišao više se nije vratio živ. “Sanduk su zatvorili i na njega stavili zastavu. Otad sam omrzila i zastave i bacila onu što nam je otac kupio na početku rata na seoskom sajmu kada su zastave bile moderne, da znamo ko smo i šta smo jer je bilo onih koji ne znaju. Više nisam htjela da znam ko sam i šta sam ili sam barem htjela da to otkrijem sama … ali nešto važno i jako je otišlo dolje u zemlju sa ocem” (strana 117.). Odjednom, tempo priče se potpuno mijenja. Svijet koji se sporo lomio, brzo i nepovratno se ruši. Rat očeva se primiče kraju. Vojska kojoj je pripadao Vanjin otac gubi i bježe iz sela. Prati ih većina seljana, među kojima i ostatak Vanjine porodice. 

            U romanu, kao i u životu, potrebno je dočekati mir (prolog i epilog knjige) da bi se shvatilo što je rat i šta je odrastanje u njemu. Sve te generacije rođene krajem 1970-ih i 1980-ih, kojima i autorica pripada, nalikuju na malu ševu iz Arisfanovih „Ptica“. Njima je rat izmakao tlo pod nogama. Ali djetinjstvo, ma kakvo, pa i ono nadomak oštrice noža, sveto je doba u životu svakog čovjeka. Ono se naprosto ne da zaboraviti. To breme je i dalje tu, u njima. Svijet danas nije ništa bolji. Vode se ratovi, žene trpe nasilje. Nema se gdje spustiti taj teret. I onda se javlja pitanje, može li drugačije? To je ona tačka u kojoj se račva ono čemu nas mit uči i ono o čemu književnost pripovijeda. Persefonu koja je na prevaru pojela zrna nara, bogovi nisu mogli osloboditi. Nisu mogli poništiti njenu sudbinu, jer u mitu sudbina je uvijek iznad svega. Sve je kako je i bilo. Mitsko vrijeme je vrijeme vraćanja istoga. Za razliku od toga, književnost koliko god opetovala s mitskim, u svojoj je biti drugačija. Ona je mjesto promjene i uvijek je otvorena ka drugim mogućnostima. Otuda je i Olgi Tokarczuk i Tanji Stupar Trifunović pošlo za rukom ono što je antičkim bogovima bilo nezamislivo. Obje autorice su promijenile sudbine svojih junakinja. Ruta je pobjegla iz Pravijeka, jednako kao što je, niko ne zna gdje, Milena utekla iz sela. Pojavit će se tek 30 godina kasnije, možda samo zato da bi Vanji objasnila sve ono što nije mogla znati. Dok sjede na raskršću, njihovo krhko savezništvo iz djetinjstva koje su izražavale sitnim gestama, samo kad baš zagusti, dolazi na svoje. U njenoj priči sve ponovo oživljava: „… u Milenine oči upalo je cijelo selo i ja sa njim i u tom kovitlacu sve se opet odvijalo iz početka i svako od nas je mogao ugrabiti neku drugačiju sudbinu” (strana 142.).

            „Duž oštrog noža leti ptica“ je roman o teškim i bolnim temama, ali nikako o beznađu. Naprotiv, ovo je knjiga puna života i nade upućene čitateljicama i čitaocima, posebno mlađim, da kada dođu do svojih raskršća pokušaju da za sebe izaberu bolji put.