Bogovi i hefte

Niti jedan pisac u mojoj čitalačkoj hemisferi ne zauzima toliko pažnje i čuđenja kao Nedžad

Ibrišimović. Možda zbog svog neukrotivog talenta i literarne samouvjerenosti, a možda zbog

sposobnosti da spoji duhovnost s univerzalnim ljudskim iskustvom, Ibrišimović je za mene ostao

sinonimom haotično-anarhične poetike, oluje riječi koja u svakom trenutku prijeti da se izlije iz

korita obične priče i odmetne u nešto neuhvatljivo.

U jednom periodu svoje mladosti krenut ću pomnije da istražujem autorovo djelo. Zaredat će se

hronološka bibliografija u kojoj ću se postepeno primicati presudnim devedesetim godinama,

portalu kroz koji je Ibrišimović prošao ne samo kao pisac, već i kao čovjek. Njegova ranija

proza, bogata stilskim eksperimentima i razigranim jezičkim bravurama, polako je ustupala

mjesto narativu koji sve više služio kao ispovijedni manifest; medij za prenošenje duhovnih i

političkih poruka, ali i obračune s neistomišljenicima. Možda je to bio izbor, a možda

neminovnost; transformacija kroz koju pisac prolazi kada spozna dublju svrhu, uđe u tragičnu

poziciju čovjeka na misiji (spašavanja svog naroda), ili kad izbliza opipa svoju smrtnost.

Ibrišimovićeva samouvjerenost nije bila arogantna, već je proizilazila iz temeljitog poznavanja

književnih klasika i tradicije, te sposobnosti da tu tradiciju reinterpretira na način koji je bio i

ličan i univerzalan. U godinama njegovog kreativnog uzleta, dakle, drugoj polovici šezdesetih

godina, s velikim narativnim dometima „Ugursuzom“ (1968.) i „Karabegom“ (1971.),

Ibrišimović postavlja estetsku viziju forme koja se nastoji osloboditi okvira tradicionalnog

realizma, uvodeći inovacije u strukturi i stilu. Takav postupak može se dovesti u vezu s poetikom

magijskog realizma kakvu nalazimo kod Gabriela Garcíje Márqueza, ali i s načinom na koji

William Faulkner prostor američkog Juga pretvara u mitski krajolik. Oba romana prikazivali su

Bosnu kao bajku u kojoj pršte čudesne sudbine i slike. Grandiozni prikazi ideja koje se sudaraju

u vihoru historije i mita, odlikovat će i kasniji autorov opus („Zmaj od Bosne“ 1980. i „Braća i

veziri“ 1989.), ali i otkriti njegovu sve dublju potrebu za oslanjanjem na čvrstoću vlastitih

ideoloških uvjerenja, često nauštrb širih perspektiva.

Nakon uspjeha Ugursuza, Ibrišimovićev nagon za eksperimentom nastavio se u

(anti)memoarskim zapisima „Bog si ove hefte“ (Svjetlost, Sarajevo, 1980.). S tim djelom susreo

sam se negdje sredinom svojih dvadesetih godina na buvljačkom placu. Svega stotinjak stranica

osnaženih autorovim crtežima sugerisalo je komercijalno podstreknutu i žurno, skoro u afektu

ispisanu pripovijest. Jednu od onih knjiga koje teže da budu skrajnute vremenskom erozijom ili

samom voljom autora. Već kroz prvih nekoliko poglavlja, jasan je balans između svjesne

dekonstrukcije i neobuzdane improvizacije, nalik solističkoj džez sekvenci. Oslonjen na

fragmentirani narativ, Ibrišimović stvara svijet u kojem se komešaju svakodnevno i metafizičko.

Iako je uveliko intimije, introspektivnije i obimom manje djelo, "Bog si ove hefte" nosi sličnu

avangardnu energiju „Ugursuza“. Ono bi se moglo opisati kao minijature pažljivo oslikane

sitnim potezima, ali s jednakom snagom izraza koji briše žanrovske granice.

Dok su "Ugursuz" i "Karabeg" istraživali šire društvene i historijske pejzaže kroz prizmu

bosanskog kulturnog imaginarija, ovo djelo uvlači čitatelja u prostor osobnog preispitivanja

vjere, identiteta i postojanja u tadašnjem Sarajevu. Neodvojiv od stilske likovnosti, autor kroz

osobni, gotovo dnevnički ton ispisuje dokumentarističku sliku grada, s fokusom na

mikrohistorije običnih ljudi, dok istovremeno propituje dubinu vlastitih emocionalnih provalija,

sagorijevajući humor i ironiju; mehanizme preživljavanja u apsurdnosti svakodnevnice.

Upravo takav mozaik odgovara složenom labirintu ljudske svijesti i umjetničko-boemskom

pogledu na svijet, stavljajući djelo u ključ filozofske potrage za smislom. Insistirajući na

svedenom i sirovom izrazu, Ibrišimović nudi više dimenzija i perspektiva, posebice

egzistencijalnu samoću u kojoj su likovi često uklinjeni između stvarnosti koju ne mogu

kontrolisati i unutrašnje borbe. U tom sudaru svakodnevnog i transcendentalnog, autorov jezik je

poput slikarske skice; neuredan, nesavršen, ali prožet poetikom vizije. Sveprisutni sarajevski

žargon i povremena opscenost će u kasnijem autorom opusu iščeznuti, ali ovdje će ostaviti žig

autentičnosti i težnje da oslikaju krezubost jedne, nimalo komforne zbilje.

Autor od starta pokušava da kaže da je običan grad jednako buran, izazovan i uzbudljiv kao

rijeka koja ne miruje. Spektar imena iz umjetničko-književnog miljea presudan je za ritam

poglavlja. Autor ih ne koristi samo kao identitete, već i kao nositelje specifičnih značenja koja se

nadmašuju njihove doslovne funkcije. Kroz ta imena, koja mogu biti prepoznatljiva ili

apstraktna, stvara se složen dijalog između prošlosti i sadašnjosti, uspjeha i poraza, integriteta i

šarlatanstva. Mi književnici smo jako filozofski neobrazovani. Mislim kod nas, autoironična je

refleksija na stanje samog stvaralaštva. Ovdje nije riječ o prepoznavanju vlastite faličnosti, već i

o nesigurnosti intelektualnog kruga u kojem se umjetnost i književnost, umjesto da propituju

dublje, često zadržavaju na površinskim i trivijalnim pitanjima. Otuda proizilazi osjećaj

zamagljenosti u vlastitom putu, koji se manifestira kroz linearnu nepovezanost i povremenu

besmislenost vlastitih stvaralačkih impulsa. Naratorova književna i likovna karijera djeluje kao

niz diskontinuiranih pokušaja, tačnije prekida i povrataka. Udaranje u zid sumnje tjera ga na

radikalne zaokrete poput povremenih ulazaka u religiju kao prostora privremenog smisla i

samodiscipline, odricanja od poroka i povlačenja iz umjetnosti, ali i neminovne povratke

stvaralaštvu pri shvatanju da se ništa od toga nije „isplatilo“, te da je umjetnički izraz produžetak

njegovog bića.

Tadašnje Sarajevo doimalo se mjestom gdje je bilo presudno proizvoditi umjetnost, ili joj barem

biti blizu. Autodestruktivni porivi motivisani su gomilanjem kreativne, ali i egzistencijalne

tjeskobe. Okupljanja u kafanama, razgovori o književnosti i filozofiji, obilježeni su etanolskom

maglom, prikazujući umjetnike u trci s vremenom i svjesne svoje prolaznosti. Prostor ateljea

likovne akademije za naratora je neki vid čistilišta, mjesto gdje svaki trenutak može donijeti i

uzdizanje i pad. Ono je sklonište od ovozemaljskog reda i zakona s kojim se narator često

sukobljava, javnih i režimskih poslova, te balansira između nužnosti opstanka i potrebe za

apsolutnom slobodom. Luzerski, pasji život talentovanih pojedinaca poput Ibrišimovića doseže

sudbinu u kojoj se „dar“ ne prepoznaje kao privilegija, nego kao teret, a umjetnički poziv kao

trajno stanje oskudice, samosabotaže i društvene marginalnosti. Povremeni uspjesi poput izložbi,

konkursa, dramskih ekranizacija, te izljeva avansa i honorara u ruke naviknute na besparicu,

samo pojačavaju osjećaj da sistem umjetniku dopušta tek epizodnu vidljivost, nikako trajno

uporište.

Uzimajući u obzir obimnu produkciju književnih djela posvećenih kako opsadnom, tako i

mirnodopskom Sarajevu, uočljivo je da se veliki dio te literature zadržava u registru

dokumentarističkog svjedočenja, usmjerenog prije svega na rekonstrukciju događaja i

faktografsku preciznost. U tom kontekstu, Ibrišimovićevo nasljeđe ostaje osobito važno upravo

zato što se opire redukciji književnosti na pitanje „šta se tačno desilo“, insistirajući umjesto toga

na unutarnjim i metafizičkim posljedicama historijskog iskustva. Daleko izvan suhih datuma i

činjenica, izuzetak je možda roman o okupiranoj Grbavici „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine

koji jezikom i stilom podsjeća na poglavlje 17. i Džemilov „dnevnik“ gdje se kratkim, izravnim

rečenicama otkrivaju nevidljivi slojevi života. Ibrišimović tako piše: Tramvajem sam otišao na

Fakultet. Imao sam kutiju rahat-lokuma. U tramvaju sam vidio Jasminku. Popio sam kafu i čaj s

rumom. Oko jedanaest vidio sam Slobodanku. Popio sam čaj s rumom. Bila je neka njena

drugarica. Dao sam Slobodanki banane. Pismo sam pocijepao. Ne znam ko mi piše. Ovčina

ispisuje slijedeće redove: Čokolada marka. Hoću tri krašove. Izvadim pedeset maraka. Čovjek

me pogleda pa veli, sačekaj da razmijenim. Prva si mi mušterija od jutros. Srednjovječan s

bradom prodaje zimsku maskirnu jaknu. Traži trideset maraka. Onaj mi pruža kusur pa dio

dajem za jaknu s kapuljačom. Taman mi. Dvije čokolade ubacim u bočne džepove. Neko me

dirne za rame. Tim postupkom čitalac je približen tekstu kao ogledalu, on može doživjeti tekst

kao vlastito sjećanje, ne kao tuđu priču. Ulaskom u ritam svakodnevice, lišene velikih riječi i

prenaglašenih emocija, Ovčina namjerno odbacuje patetiku i svaku potrebu za „uzvišenim“

tumačenjem patnje. U tom prostoru historija više nije slijed događaja nego stanje svijesti,

pomjeranje fokusa, treperenje značenja. Ibrišimović se kao i pomenuti Ovčina ne trudi da objasni

grad (Ovčina u ovom slučaju rat), nego da se on ponovo proživi kroz sitne, ali značajne geste.

Djelo odlikuje i lajtmotiv lutanja, kraćih putopisnih izleta na kojima autor nailazi na jednake

otpore u kontekstu društvenih barijera. Od Hercegovine do Jadrana, pa sve do Pariza i nazad u

Sarajevo, narator Džemil u potrazi je za alhemijskim procesom koji bi ga oslobodio tereta

identiteta, granica i predrasuda. Taj motiv je danas sveprisutan u autofikcijskim romanima,

posebno u post-ratnoj književnosti s područja bivše Jugoslavije. U tom smislu, tekst preispituje

granice individualne autonomije naspram kolektivnih očekivanja, dok su prostori koje narator

posjećuje metafore različitih aspekata njegove ličnosti. Pariz, kao centar intelektualnog i

kulturnog života, simbolizuje idealizaciju slobode, dok Hercegovina i Jadran predstavljaju vezu s

prošlošću i nepokolebljivost lokalnih običaja.

Ibrišimović djelo završava pasusom gdje proročki gleda u budućnost, nižući moguće scenarije i

događaje. Svi oni djeluju kao refleksija vlastitih strahova i nadanja. Ovi scenariji nisu

predstavljeni kao jednostavne predikcije, već kao složeni simboli ljudske odgovornosti i

posljedica kolektivnih odluka. A to je bila piščeva opsesija; iščekivanje kijameta. Ako je život

vjetrometina, onda su šanse za opstanak onih koji ne slušaju opomene minulih vremena nalik

iskri koja treperi na udaru bure. Ona ne simbolizira neizbježnu propast, nego stanje trajne

izloženosti historijskom žrvnju, pogotovo onom balkanskom gdje je potlačenost gotovo

naslijeđena. Bosna je u Ibrišimovićevim knjigama nestalan, pritisnut i uvijek iznova iskušavan

ambijent u kojem se egzistencija odvija pod stalnom prijetnjom ponavljanja istih lomova. Takva

je ujedno bila i njegova likovna disciplina. Sjene koje je vajao bile su odraz svijeta koji se

neprestano mijenja, ali u kojem čovjek ostaje isti, rastrgan između onoga što želi i onoga što mu

je suđeno.

Vraćajući se na svoj prvi susret s ovom knjigom na buvljaku, među iznošenim cipelama,

zahrđalim escajgom i ratnim odličjima, sjećam se kako je ležala na ceradi kao relikt jedne

završene potrage. Bog je (za mene) već odavno bio odsutan, sedmica potrošena, vjera iscrpljena.

Naslov, otrgnut iz konteksta, više nije zazivao ironiju. Prije nego što će Ibrišimović riječ „bog“

zamijeniti „carem“, knjiga je već svjedočila vremenu u kojem su se naglo redefinisali simboli i

titule. Iz te kaljuže će izgmizati mitomani, demagozi i patriote, nerijetko pisci i pjesnici.

Historijske groteske će poslužiti kao scenariji za revizije prošlosti, završavajući masovnim

grobnicama. U tom smislu, moj susret s knjigom bio je manje književni, a više arheološki čin.

Kad sam je pročitao, autor je bio već koju godinu mrtav, fizički, ali i simbolički odsutan iz

jednog novog poretka čitanja. Raspoređen u ladicu identiteta i pripadnosti gdje se tekstovi više

ne čitaju nego provjeravaju. Danas se njime, poput Alekse Šantića, Maka Dizdara i Petra Kočića

bave pretežno nacionalisti koje sama književnost uopšte ne zanima, pa se čitanje njegovog djela

sve češće pretvara u čin ideološke identifikacije. Ponajbolje ga je možda opisao Mirnes

Sokolović u svom eseju „Tragični junak bošnjačke misli“ koji nudi dublji uvid u godine

Ibrišimovića kada se iza hrapavog glasa nazirao pisac umoran od hrvanja s kolosom vlastite

prošlosti i turneja po bošnjačkim akademskim krugovima gdje je „radio mnogo na obesmišljenju

svoga djela.“

Na vrijeme kada sam opsesivno čitao Ibrišimovića, shvatajući da je posrijedi književnost čije će

slike trajno ostati uz mene, gledam kao na „rejv“ u kojem fantazma treperi pred očima. Zato je

povratak ovom tekstu danas manje pokušaj rehabilitacije autora među savremenim čitalačkim

praksama, a više nastojanje da se izvan nametnutih okvira identiteta i pripadnosti ponovo

uspostavi elementarni odnos s tekstom koji se opire jednostavnim prisvajanjima.